da samo podsjetim one pecnicane koji hoce da se dijele:
PUTOPIS Ante Adžamić
OH, KAKO BOLE PUSTA PEĆNIČKA KONAČIŠTA!
Sretoh staricu. Na licu njezinom – nekakvo tugaljivo spokojstvo. - Vratila sam se, sinko, i sada mi je lakše. Na svojoj sam #@*%!. Biće mi još lakše u srcu kad se vrate naši Pećničani. A vraćaju se polako, već je obnovljeno 20 kuća – kazuje nam i suzu briše

Nikada nisu puno jadikovali nad crnim sudbinama; ljudski je pokatkada posrnuti pod teškim bremenima, ali ljudski je i praštati, ljudski je izdići se iznad grobišta i stratišta, pa zjenice ka suncu usmjeriti. Tegobna prošlost davala je Pećničanima i Pećničankama novu snagu za hod u ljepšu sutrašnjicu.

Iz ilovače, iz vučijačke prauljice-jalovice nicali, bosonogi po trnju k zvijezdama kročili, na tvrdom kamenu i kućama šeperušama djecu rađali, a ona vazda bistra i čestita bila. I stamena baš kao i onaj njihov krečnjak koji je godinama zidan u temelje Posavlja. Na pećničkim brežuljcima i proplancima, u krilu ucviljenih udovica, stasali i liječnici, i prosvjetari, i magistri i doktori nauka, i brojni drugi čestiti stručnjaci, i tek poneki raspikuća.

I brojni svećenici, naravno, koji duh naroda čeličiše. I bećari i bećaruše... I sviraci i pjevači koji još davno spjevaše onu čuvenu pjesmu o 360 pećničkih udovica...

Svaki pohod ovom lijepom selu – znamen nezaborava..